Materijal koji se dostavlja u mikrobiološku laboratoriju na pretragu može poticati od zdravih i obolelih životinja, i različitih delova životinja (koža, vuna, dlaka, sluz, urin, crevni sadržaj, placenta, sperma, jaja), brisevi sa različitih predmeta, voda, hrana za životinje, prostirka, namirnice animalnog porekla i dr. Kada se sumnja na neku epizootiju materijal se uzima u početku pojave bolesti, u toku epizootije, a po potrebi i na kraju.

Od živih životinja najčešće se uzimaju krv, brisevi (očni, kožni, genitalni, rektalni, itd), promenjeni delovi kože, urin, mleko, itd.

Za serološku pretragu uzima se krv u sterilne epruvete, veličine 100x15 mm bez antikoagulansa. Pribor za vađenje krvi mora biti sterilan, a samo uzimanje krvi mora biti izvedeno u što je moguće boljim aseptičkim uslovima. Epruveta se napuni krvlju tako da do čepa ostane prazan prostor od 1cm. Naročito je potrebno paziti da se pri stavljanju krvi u epruvetu ne stvaraju mehurići, jer to dovodi do razaranja eritrocita. Posle uzimanja krvi, epruvete se stave na toplo mesto dok se krv ne zgruša, a potom se odmah otpreme u laboratoriju na pretragu.

Uzorak urina je najbolje uzeti kateterom, a promenjene delove kože treba sastrugati oštrim predmetom.

BrisBris je tanak drveni ili metalni štapić, dužine 18-20cm, obmotan na jednom kraju sa malo vate. Stavlja se u staklenu epruvetu, tako da slobodan kraj štapića izviruje iz zapušača od papirne vate i steriliše se u suvom sterilizatoru. Danas postoje komercijalno pripremljeni sterilni brisevi. Bris se može uzeti sa raznih mesta u organizmu, šupljina i vidljivih sluzokoža, kao i drugih površina. Sa radnih površina bris se uzima pomoću metalnog, sterilnog šablona veličine 10x10 cm. Iz takvog brisa obično se određuje broj mikroorganizama na 1cm2 ispitivane površine, čime se utvrđuje stepen njene kontaminacije. Svaki bris posle uzimanja potrebno je što pre zasejati na hranljivu podlogu. Od jedne životinje uzima se jedan do dva brisa, i stavlja u sterilnu epruvetu. U određenim slučajevima sumnje na infektivna oboljenja, bakterijske etiologije, bris se potapa u fiziološki rastvor.

Od životinje koju treba žrtvovati za ispitivanje i uginule životinje, uzimaju se parenhimatozni organi (pluća, jetra, slezina, bubreg i dr), delovi creva sa limfnim čvorovima, itd. Materijal se uzima odmah posle žrtvovanja, odnosno što pre posle uginuća. Ako je leš u poodmaklom stadijumu raspadanja, na laboratorijsku analizu šalje se cevasta kost.

Neseciran leš žrtvovane ili uginule životinje, ili njegovi delovi, zapakuju se u polivinil vreću, stave u kartonsku kutiju sa upijajućim materijalom i šalju u laboratoriju. Parenhimatozni organi pakuju se u polivinil vrećice ili staklene, sterilne posude. Creva se uvek pakuju posebno od parenhimatoznih organa. Epruvete sa uzetim materijalom ili brisevi pakuju se sa stalkom u kartonske ili drvene kutije. Leti se upakovan materijal stavlja u frižider torbu. U svim slučajevima pakovanja i rukovanja materijalom potrebno je voditi računa da se ne širi infektivni agens i da se materijal ne kontaminira.

Uz obeležen materijal dostavlja se propratni akt o njegovom poreklu, sa anamnestičkim podacima, pečatom ustanove, potpisom veterinara i datumom uzimanja materijala.

Materijal se dostavlja u laboratoriju u najkraćem vremenskom roku, najbolje preko kurira, a prema potrebi se može zasejati na licu mesta. Iz materijala pristiglog u laboratoriju, mikroorganizmi se izoluju zasejavanjem na neku od hranljivih podloga odgovarajućim postupkom (prilog 1).

 

Literatura: dr Veselina Radanov Pelagic (sfscentar.com), dr Ronald Griffit, OSNOVI TEHNIKE VETERINARSKE MIKROBIOLOGIJE - radna sveska

Prijavi se

Pretraži sajt

Oglasi za posao

veterina.info fan box