Prilikom izučavanja funkcije mlečne žlezde treba voditi računa o dva osnovna područja i to područje sekrecije i motorno područje. Područje sekrecije obuhvata procese stvaranja mleka u parenhimu mlečne žlezde, dok je drugo područje vezano za sprovođenje i izlučivanje stvorenih produkata u spoljnu sredinu. Kako se vidi iz navedenog, prvo područje ili proces sekrecije je rezultat aktivnosti onih pravih žlezdanih elemenata (laktocita), a motorna funkcija je odraz kontrakcije glatkih mišićnih vlakana smeštenih u zidovima mlečnih kanala. Sinhrono sa kontrakcijom pojavljuje se i relaksacija onih glatkih mišićnih grupacija koje se nalaze kao sfinkteri na ušćima ili na završetku papilarnog kanala. Funkcija glatkih mišićnih vlakana u zidovima mlečnih kanala poznata je pod nazivom - refleks lučenja mleka. Presecanjem zadnjih stabala kičmene moždine ustanovljeno je da se refleksni luk lučenja mleka nalazi u višim sferama centralnog nervnog sistema, što ukazuje na značajnu ulogu kore velikog mozga u procesu izlučivanja mleka.

Pored nervnog, u funkciji sekrecije mlečne žlezde, znatno veće učešće ima hormonalni sistem. U nastojanju da se daju objašnjenja na niz još nerazjašnjenih pitanja, danas u literaturi srećemo i sasvim suprotna mišljenja. Tako npr., misli se da nedostatak laktacije za vreme graviditeta prouzrokuje antagonističko delovanje estrogena, a možda i progesterona na mehanizam laktacije. Međutim, neposredno nakon partusa estrogeni i progesteron se više ne izlučuju iz placente, te nastaju i inhibicijski učinci tih hormona, tako da adenohipofiza može izlučivati znatne količine laktogenog hormona. Laktogeni hormon se često naziva “prolaktin” ili “laktogen”. Vezomotorni nervi nesumljivo, sudeluju indirektno na sekreciju mleka, ali se ne zna da li postoje sekretorna nervna vlakna. Eksperimentima je ustanovljeno da presecanje ingvinalnih nerava koji inerviraju vime krave, ne izaziva znatnije promene u pogledu količine mleka. Presađena mlečna žlezda na ma koji deo tela za vreme graviditeta se povećava, a nakon partusa javlja se i sekrecija mleka. Ovakvi eksperimenti pokazuju da rastenje mlečne žlezde  i  laktacija   sto  je   pod   znatno   jačom    kontrolom hormonalnog sistema. Napred navedeni hormon-estradiol uslovljava početno pupanje i rastenje mlečnih žlezda, ali sekrecije mleka nema. Pod uticajem progesterona nastavlja se proces rastenja kanalića, i na taj se način stvaraju alveolarni ili sekretorni delovi mlečne žlezde. Za pravu sekreciju mleka potreban je treći hormon - prolaktin iz prednjeg režnja hipofize. Istraživanja su pokazala da je vrlo teško nadoknaditi normalnu funkciju hipofize odnosno njenog ekstrakta verovatno zbog toga što je taj mehanizam dejstva složeniji nego što se predpostavlja. Pošto mlečna žlezda ima vrlo intenzivan metabolizam, veoma je osetljiva na metaboličke promene, kao što su npr. poremećaji funkcije štitne žlezde i kore nadbubrežnih žlezda, koji nastaju nakon hipofizektomije. Na taj se način mogu objasniti efikasniji učinci supstitucije sirovih ekstrakata, koji sadrže više hipofiznih faktora, od učinaka očišćenog prolaktina.

Prolaktin je dakle, glavni predstavnik te velike hormonalne porodice koji zauzima najznačajnije mesto u regulaciji sekretorne funkcije mlečne žlezde. U literaturi ga još nazivaju mamotropni hormon, laktogeni faktor, galaktin itd., ali najadekvatniji i danas najčešći naziv mu je “prolaktin”. On spada u grupu proteo-hormona, a optimalna pH-vrednost medijuma mu je oko 8,0. U rastvoru je znatno stabilniji od ostalih hormona iz prednjeg režnja hipofize. S obzirom na belančevinsku gradivnu komponentu, podložan je dejstvu proteolitičkih fermenata. Po svim indicijama naučno-eksperimentalnih istraživanja, uz sinergističko delovanje polnih hormona, a izgleda, i nekih drugih produkata prednjeg režnja hipofize, uloga prolaktina sastoji se u tome da probudi i pokrene sekretorni mehanizam mlečne žlezde. Nedostatak ovoga hormona, po mišljenju nekih autora (Bogdanović i dr.), smanjuje i intenzitet materinskog  instinkta.  Dokazano  je  da  prolaktin  blokira i izlučivanje gonadotropnih hormona iz prednjeg režnja hipofize i na taj način sprečava gonadnu aktivnost, a ispoljen je i angatonistički efekt gonadnih hormona na funkciju prolaktina. Analizirajući dosadašnja naučno-eksperimentalna saznanja, zapažaju se znatna razilaženja u mišljenjima o načinu na koji hormoni jajnika deluju na mlečnu žlezdu. Iz prethodnog saznanja za očekivati je da će u celokupnom ciklusu razvoja mlečne žlezde hipofiza delovati na jajnik, a jajnik na mlečnu žlezdu. Radovi Asdella i Seidensteina govore u prilog tom gledištu. Oni su nakon hipofizektomije životinji ubrizgali estradiol i progesteron i izazvali razvoj mlečne žlezde. Međutim, kasniji radovi nisu potvrdili ovo direktno delovanje, već su ukazali da hormoni jajnika deluju samo ako je hipofiza inaktna. Osim toga Corner i dr., pokazali su da sirovi alkalni ekstrakti prednjeg režnja hipofize mogu izazvati razvoj mlečne žlezde. Radovi Gardnera i drugih istraživača pružili su nove dokaze da hormoni jajnika deluju i u otsutnosti hipofize. Na osnovu ovoga postavlja se pitanje da li je hipofiza bila potpuno uklonjena, naročito njen pars tuberalis. Ovaj deo hipofize se katkada pruža u znatnoj meri preko dijafragme “turskog sedla” (sella turcica) po bazi mozga u obliku tankog lista. Ne zna se, međutim, da li je taj deo aktivan, jer njegov ostatak ne proizvodi druga hormonalna delovanja prednjeg režnja hipofize. Sledeći dokaz da je uticaj jajnika direktan, nalazi se u radu Folleya i saradnika. Oni su premazali površinu intektinih mlečnih žlezda hormonima jajnika i sintetskim estrogenim sličnih svojstava. Tako aplicirane, ove su se materije resorbovale kroz kožu i izazvale rast samo one žlezde na koju su bile aplicirane. Da su bile resorbovane u krvnu struju i izazvale sekreciju hipofize, nastupio bi rast svih mlečnih žlezda. Na osnovu navedenih dokaza, opravdan je  zaključak  da  hormoni jajnika izazivaju direktno rastenje mlečnih žlezda. Međutim, kao što smo već spomenuli, bili su priređeni i ekstrakti hipofize koji deluju stimulativno na razvoj mlečne žlezde. Turner smatra da postoje dva hormona iz prednjeg režnja hipofize koji pospešuju rast mlečne žlezde. Jedan od njih, po mišljenju autora, deluje na razvoj kanalića, a drugi na razvoj alveolarnog sistema. Njihova delovanja su vrlo slična delovanju estradiola i progesterona. Oni se razlikuju od drugih hormona prednjeg režnja hipofize time što su topivi u rastvaračima za masti, i to ukazuje da oni nisu belančevinske prirode. Tarner smatra da oni nisu identični poznatim estrogenima, jer nisu termostabilni.

Prema tome, razvoj mlečnih žlezda je izazvan delovanjem dva hormona jajnika - estradiola i progesterona - koji verovatno, deluju direktno, sa pretpostavkom da deluju i dva mamogena hormona iz prednjeg režnja hipofize, čije delovanje je takođe direktno. Za samu laktaciju je potreban jedan hormon prednjeg režnja hipofize - prolaktin - i hormon kore nadbubrežnih žlezda. Na ovo poslednje ukazuje činjenica da laktacija prestaje posle adrenalektomije i da se može povratiti ubrizgavanjem jedne specifične frakcije koja se dobija iz kore nadbubrežnih žlezda. Osim toga, na stupanj sekrecije mleka utiču i hormoni koji deluju na metabolizam, a naročito tiroksin i insulin. Hormon zadnjeg režnja hipofize - oksitocin - prouzrokuje brzo istiskivanje mleka, bilo zbog toga što izaziva kontrakciju prisutnog glatkog mišićnog tkiva ili zato što deluje da stanice izluče već proizvedeno mleko.

Ima dosta dokaza da među pojedinim vrstama postoje razlike u pogledu međusobnih odnosa, pa čak i u pogledu prirode hormona koji izazivaju razne faze razvoja mlečne žlezde. Za životinje većeg rasta ima vrlo malo eksperimentalnih podataka o uslovima pod kojima može nastupiti razvoj mlečnih žlezda. Kod koza npr., može često i spontano da nastupi laktacija (u 2% i kod jarca), tako da kod ove vrste životinja, progesteron verovatno igra malu ulogu. Po mišljenju Turnera, laktacija u ovom slučaju potiče od epitela kanalića, a ne iz alveolarnih sekretornih elemenata. Asdell i saradnici su ustanovili da kod koza kod kojih se naglo smanjivala sekrecija mleka inekcije prolaktina deluju veoma efikasno u smislu brzog povećanja količine mleka, dok slične inekcije ne deluju tako na životinje koje daju dosta mleka, ili na životinje koje se nalaze na vrhuncu svoje laktacije. Ove činjenice potvrđuju pretpostavku da su ekstrakti hipofize bez delovanja ako hipofiza proizvodi toliko hormona koliko je dovoljno da mlečna žlezda radi punim kapacitetom. Istina, pored navedenog postoji još niz faktora koji direktno ili indirektno utiču na funkciju mlečne žlezde. Tako npr., ako je hrana koju prima životinja i malo deficinarna u pogledu kalcijuma, paratireoidna žlezda će hipertrofirati, pa će se iz kostiju skeleta izvlačiti kalcijum i na taj se način održava normalna koncentracija kalcijumovih jona u ekstracelularnoj tečnosti, iako se kalcijum izlučuje mlekom.

U nastojanju da se poveća produktivnost mleka izvršeno je niz naučno-eksperimentalnih istraživanja, a posebno mesto zauzimaju eksperimenti sa prirodnim i sintetskim estrogenima. Premda su prirodni estrogeni veoma potrebni za izgradnju mlečne žlezde, ipak oni mogu delovati i štetno ako se ubrizgavaju u periodu normalne laktacije. Po mišljenju mnogih naučnika njihova povećana koncentracija deluje inhibitorno na funkciju hipofize, te na taj način remeti ravnotežu hormona koji su potrebni laktaciji, usled čega se javlja smanjivanje intenziteta laktacije.

Kod krava inekcije estrogena izazivaju poremećaje reproduktivnih funkcija u vidu nimfomanije ili abortusa. Vršeni su i pokušaji terapije sterilnih krava, pa je ustanovljeno da nisu sve podjednako reagovale na ovu vrstu terapije, ali su gotovo sve krave tretirane terapeutskim dozama, proizvodile znatno veće količine mleka.

 

Literatura: Mr Milun D Petrović, Dr Milan M Petrović, Dr Vladimir S Kurćubić - GOVEDARSTVO  TEHNOLOGIJA PROIZVODNJE, Čačak, 2006.

Prijavi se

Pretraži sajt

Forum - Goveda

  • No posts to display.

Oglasi za posao

veterina.info fan box