oglasi-se

Dogadjaji

Nema događaja

Rekli su o životinjama...

"Ne razumijem zašto se ubija bizon, zašto se krote divlji konji, zašto je u dubini šume toliko ljudskog mirisa, zašto je pogled na zelene brijegove rastrgan žicama što govore. Gdje su guštici, nema ih više. Gdje je orao, otišao. Pravom življenju je kraj. Nastupa borba za opstanak"
Poglavica Seattle, Pismo indijanskog poglavice Seattlea
 

Vet Twitter

Konj ima samo dva izbora kao odgovor na strah - bežanje ili borbu. Strah je, pri tome, najčešće reakcija na pojave koje doživljava kao potencijalnu opasnost koja može da ga povredi. Konj ispoljava strah podižući glavu i bradu, lagano okrećući uši napolje, šireći nozdrve, ponekad frkćući i pokazujući beonjače. Ako se tako nešto primeti, konjovodac i jahač moraju da ostanu smireni i pokušaju da što pre saznaju šta je uzrok njegovog straha, dozvoljavajući životinji da i sama istraži razlog za svoj strah i tako shvati da se neće povrediti. Sledeći svoj instikt, konj će najverovatnije pokušati da pobegne, međutim, ukoliko mu je bekstvo uskraćeno on mora da se bori ili da se potčini. Ako nauči da je potčinjavanje manje strašno i nanosi mu manje štete nego borba, konj će se potčiniti. To je osnova za većinu metoda treninga.

Poroci tipa bekstva ili borbe uglavnom podrazumevaju bezrazložno ispoljavanje neodgovarajućih, učestalih i preteranih reakcija agresivnosti, kao što su napad, ujedanje, izbacivanje, udaranje, ili prevelike uznemirenosti koja se ispoljava prepadanjem, trzanjem, drhtanjem itd. To su u principu normalni odgovori ukoliko se javljaju s razlogom i pod određenom kontrolom: problem predstavljaju neodgovarajuće ili preterane reakcije koje se sve češće ponavljaju.

Agresivnost

Na sreću, mali broj konja je istinski zao. Pa ipak, agresivnost je jedan od najučestalijih problema u ponašanju konja i uključuje napade, ujedanje, udaranje zadnjim nogama i, ređe, udaranje prednjim nogama. Ove agresivne akcije mogu biti usmerene prema ljudima, drugim konjima, ili, retko, prema drugim životinjama ili prema sebi, što za rezultat ima samopovređivanje. Do ispoljavanja agresivnosti može doći samo u određenim situacijama ili u određeno vreme, na primer, u vreme hranjenja, za vreme estrusa, kada se konju dodiruju noge ili glava, kada je zatvoren u boksu, kada ga hvataju u padoku ili na pašnjaku, kada mu je kolan prečvrsto zategnut i tako dalje. Zapažanje kada dolazi do ispoljavanja agresivnosti ili šta je stimuliše je važno da bi se pokušalo sa korekcijom takvog ponašanja.

Za većinu agresivnih konja može se najčešće reći da su takvi postali zato što su bili zlostavljani i/ili shvatili da ljudi tolerišu njihovu agresivnost. Agresivnost u cilju uspostavljanja dominantne hijerarhije, kao i agresivnost koju ispoljava majka u želji da zaštiti svoje ždrebe, smatra se normalnom pojavom. Isto se odnosi i na agresivnost mladih konja. Mladi konji, na primer, imaju tendenciju da grizu sve što nađu, u igri ili iz želje za istraživanjem, dakle ne iz agresivnosti. U krdu mladi konji zadirkuju jedni druge, vuku svoje "drugove" za repove i grive i propinju se jedan na drugog. Ako to isto ispolje prema ljudima, možda misle da su im i ljudi "drugovi", naročito kada su zatvoreni i bez drugog društva. Ipak, njihovo razigrano zadirkivanje čoveka može da zaboli, čak i povredi i zato se ne sme tolerisati.

Napadačka agresivnost pastuva može se ispoljiti kada mu se približi drugi pastuv, ili ređe neka druga životinja ili čovek. To se najčešće dešava pastuvima koji žive u boksu, naročito ako su u istoj štali smešteni drugi pastuvi. Za pastuva je to abnormalno okruženje koje podstiče agresivnu i seksualnu frustraciju, koja se najlakše može ublažiti puštanjem na pašnjak sa kobilama. Iako ređe, napadačka agresivnost se može zapaziti i kod kastrata, najčešće usmerena prema ljudima. Iskustvo je pokazalo da u slučaju napada prskanje konja iz pištolja na vodu može biti korisno, mada je nekim konjima neophodan snažan mlaz vode iz creva ili polivanje vodom pod visokim pritiskom iz protivpožarnog hidranta.

Guranje je drugi oblik napadačke agresivnosti u kome konj namerno telom gura ili pritiska čoveka uz štalski zid. Kažnjavanje u formi blagog udarca korbačem, uboda oštrim predmetom ili bockanja čiodom, istovremeno sa guranjem, može biti sasvim dovoljno da se konj smiri. Drugi način odvikavanja od takvog ponašanja je možda jednostavniji: kada se uđe u boks, pri pokušaju guranja između štalskog zida i tela konja se postavlja štap, nešto duži od promera čovečjeg tela, sa oštrim vrhom prema telu konja, koji prilikom guranja provocira neprijatan ubod, propraćen verbalnim prekorom.

Ujedanje je takođe relativno čest oblik ispoljavanja agresivnosti konja. Obično se javlja u obliku štipanja zubima i grickanja, često kao odgovor na neki specifičan stimulus ili situaciju. Pokušaji ujeda su najčešće potpuno iznenadni i tipično propraćeni priljubljivanjem ušiju unazad uz glavu, povlačenjem usana, pokazivanjem zuba i šibanjem repom. Ujedanje generalno može biti zaustavljeno blagim udarcem korbačem, ubodom oštrim predmetom ili bockanjem čiodom, naročito po njušci. Važno je da čovek reaguje odmah, na sam pokušaj ujeda. Ponekad je neophodno da se to radi stalno, od strane svake osobe koja se bavi tim konjem, sve dok on ne prestane da ujeda.

Propinjanje ili udaranje prednjim nogama, sa ili bez propinjanja, predstavlja opasan porok nekih konja. Može se ispoljiti kada čovek prvi put priđe, za vreme vezivanja ili stavljanja uzde, zasedlavanja ili u neko drugo vreme. Većina konja sklonih takvom ponašanju pre napada ispoljava napetost i uznemirenost. Udaranje prednjim nogama je, kao i udaranje zadnjim, teško, a često i nemoguće sprečiti. Kažnjavanje dok konj udara ili se propinje je retko uspešno. Ove aktivnosti konji uglavnom ni na koji način ne najavljuju, pa se ne može predvideti kada će to uraditi.

Odvikavanje od najagresivnijih akcija prema čoveku prvenstveno je bazirano na nagrađivanju neagresivnog i, naravno, kažnjavanju agresivnog ponašanja. Da bi od kažnjavanja bilo koristi, ono mora biti brzo, uporno, dovoljno ozbiljno da zaustavi agresivnu aktivnost i sprovedeno u istom trenutku kada konj napadne, po pravilu od strane čoveka koji je napadnut. Ako je agresivnost izazvana strahom, kazna je može pogoršati. Kod uplašenog konja uši su okrenute u stranu a rep priljubljen uz telo, dok su kod konja čija agresivnost nije prouzrokovana strahom uši položene unazad i slepljene uz glavu, uz šibanje repom. Nagrade, kao što su male količine zrnevlja, su najefikasnije kada se daju odmah posle željenog ili neagresivnog ponašanja, iako momenat kada se daje nagrada nije toliko važan kao momenat kažnjavanja. Kako bi to u praksi izgledalo? Uzmimo za primer konja koji udara prilikom podizanja noge ili dodirivanja glave i ušiju. Odučavanje počinje malim porcijama zobi nakon svakog dodira u blizini osetljivog područja (koji konj toleriše), da bi se potom postepeno prelazilo na dodirivanje osetljvih površina u "zabranjenoj zoni" i nagrađivanje poželjnog ponašanja. Na svaku nepoželjnu reakciju se može odgovoriti kaznom - brzim ubodom u drugi deo tela, ili, još bolje, povlačenjem, da bi se nakon smirivanja započeo novi čas odučavanja. Zob kao nagrada za dobro ponašanje ima smisla ukoliko konj dobija manji obrok koncentrovanih hraniva.

U drastičnim slučajevima mogu se primeniti i drastičnije metode za korekciju agresivnog ponašanja. One uključuju hemijsko obuzdavanje primenom trankilajzera ili sukcinil-holina, primenu ženskih polnih hormona poput progesterona, koji, na žalost, kod pastuva negativno utiče na libido, elektrošok ogrlica sa daljinskim upravljanjem itd. Na svu sreću, malo je slučajava agresivnosti koji zahtevaju tako drastične mere.

Samoagresivnost ili samosakaćenje

Samopovređivanje ili samosakaćenje je neobično ozbiljan vid agresivnog ponašanja, koji je često izazvan ozbiljnim zdravstvenim problemima od čijeg lečenja zavisi i efikasnost odučavanja. Karakteriše se širokom lepezom simptoma, od grickanja i ujedanja po slabinama i udaranja zadnjim nogama po stomaku, do vrištanja. Konj se često u napadima samopovređivanja kreće u krug, udara sve okolo, uključujući i sebe, grize vazduh i besno njišti. Mnogi se samo grickaju, bez povređivanja, dok se neki mogu i ozbiljno povrediti. Napadi samopovređivanja su posebno opasni za one koji se nađu u blizini. Epizode ovakvog ponašanja mogu biti potencirane stresnim okolnostima. Kolika ili bol, periferni neuritis, lezije centralnog nervnog sistema ili dermatitis, takođe mogu izazvati ovakvo ponašanje. Zbog toga je neobično važno da se otkrije uzrok, da bi se njegovim korigovanjem započeo postupak odučavanja. Naravno, i ovde se polazi od opštih principa lečenja: povećanja životnog prostora i veće slobode kretanja, obezbeđivanja društva i suzbijanja usamljenosti i dosade, poštovanja dnevnih ritmova u treningu i ishrani itd. Ponekad se pastuvi kastriraju, mada ni to ne garantuje izlečenje. U svakom slučaju, samopovređivanje može biti sprečeno stavljanjem zaštitnog okvira oko vrata, koji sprečava savijanje i grickanje slabina, što naravno ne umanjuje frustraciju koja je razlog takvom poroku - konj će vrlo često uporno pokušavati da nađe načina da se povredi, kidisanjem na sopstvene slabine, udaranjem zadnjim nogama i sl.

Otimanje, trzanje ili bežanje

Jedna od naizgled bezazlenih mana jeste otimanje ili bežanje, koje može pričiniti prilično velike probleme i trenerima i jahačima. Obično se karakteriše iznenadnim podizanjem glave, vrata i prednjih nogu, ponekad propinjanjem ili naglim pomeranjem od čoveka, druge životinje ili nekog predmeta. Strah je svakako bitan razlog takvom ponašanju - konj se može uplašiti od vizuelnih pojava kao što su odbijanje svetla, papir, odeća, čak i lišće koje leprša, iznenadnog pokreta male životinje, čoveka ili njegove ruke, čak i nepomičnih objekata koje konj odjednom spazi. Buka i jak miris takođe mogu stimulisati trzanje. Trzanje je, naravno, normalna reakcija na opasnost koja se razvijala milionima godina evolucije kao važan instinkt opstanka. Postaje porok u fazi fiksacije, kada se ispoljava i ponavlja bez pravog razloga - razloga koji ne bi uznemirio većinu drugih konja.

Odučavanje je bazirano na opštim principima koji se praktikuju u lečenju i većine drugih mana, potenciranju društvenog života i postepenom navikavanju na nove pojave u okruženju (ljudi, druge životinje, automobili, galama, buka saobraćaja i sl.). Poseban značaj pri tome ima druženje sa životinjama mirnog temperamenta. Iznenadni strah se može ublažiti korišćenjem blinkersa, poput onih koji se viđaju kod konja za vuču. Smirenost, strpljenje i nagrađivanje željenog ponašanja, na kraju, pomoći će da se životinja opusti, prestane ili smanji učestalost trzanja, za razliku od kažnjavanja koje će najverovatnije imati suprotan efekat. Naravno, treba paziti da se nagrada ne da i onda kada je životinja reagovala uplašeno.

Oklevanje

Oklevanje ili ustezanje je, kao i trzanje, reakcija izazvana strahom. Obično se karakteriše odbijanjem konja da se pomeri. Konj često zauzima tvrdoglav, ukočen položaj, opirući se svakom pokušaju da se pomakne. Umesto oklevanja prilikom pomeranja, neki konji mogu da se "ukoče" u određenom položaju, najčešće ležući na zemlju i odbijajući da ustanu. U tom stanju mogu da ostanu satima ukoliko se ostave sami. Pojedini konji skloni oklevanju mogu se lakše pomeriti unazad ili okrenuti, ne bi li se oslobodili straha (bili izvedeni iz opasne situacije). Pa ipak, neka grla mogu odbiti da se pomere u bilo kom pravcu i nikakva korekcija nije efikasna. Primena sile, bez obzira na to koliko je jaka ili surova, najčešće nije ni efikasna ni opravdana.

Oklevanje i odbijanje konja da se pomeri, ponekad sa spuštanjem zadnjeg dela tela na zemlju, javlja se zbog straha izazvanog prethodnim zlostavljanjima, oklevanja grla da nešto uradi bojeći se da neće uspeti, bola, ili samo zato što je naučilo da tako može da izbegne da radi. Da bi se to sprečilo, konju nikada ne treba dozvoliti da poveže ovaj, ili bilo koji drugi neželjeni postupak, sa nagradom za takvo ponašanje, kao što je izbegavanje rada ili dobijanje hrane.

Ukoliko dođe do iznenadnog oklevanja prvo treba potražiti uzrok - sila će samo da potencira strah koji može da ostavi trajne posledice. Ako je razlog bol, treba ga ublažiti. Uzrok ponovljenog oklevanja treba potražiti u prethodnim zbivanjima i početi sa korekcijom uzročnih faktora - promeniti režim rada, smanjiti intenzitet i, naravno, potvrditi svoj autoritet, ako je potrebno koristeći i korbač, da bi posle obavljene radnje usledila nagrada. Postepeno, tokom više ponavljanja, konj će prestati da se plaši i okleva.

Ako konj odbija da ustane iz ležećeg položaja, prvo treba da se isključe fizički razlozi kao što su bolest ili slabost, proveri da li su ekstremiteti ukočeni ili opušteni, zatim da li konj uopšte pokušava da ustane ili odbija da pokuša. Ako se isključe fizički razlozi i bol (u takvim slučajevima treba pozvati veterinara), upornošću se konj ipak može naterati da se digne. Primena sile bilo kog tipa je po pravilu od male pomoći. Ako im se, međutim, zatvore obe nozdrve, većina konja će brzo ustati u strahu da ne ostane bez vazduha. Konji takođe često ustaju kada im se promeni okruženje i dobiju više prostora - budu pomereni iz boksa napolje ili okrenuti ka suprotnom zidu. Čim konj ustane, ali ne pre toga, treba ga nagraditi.

 

Literatura: Prof. dr Dragiša Trailović, Prof. dr Tihomir Petrujkić, Prof. dr Marijana Vučinić, Asist. mr Ružica Trailović, Dr Zoran Katrinka, SAVREMENI TRENDOVI U UZGOJU I ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI KONJA

Oglasi za posao

veterina.info fan box